Na krilima anđela

Sjedila sam u svojoj sobi. Svojoj novoj sobi. Nisam mislila kakve ću imati sreće, jer dobila sam vlastitu sobu, i to dosta veliku. S kupaonicom, i običnom dosadnom sobom u kojoj se nalazio frižider, ormarić, krevet, i jedan malo veći ormar. Sve je bilo bijele boje, kao što sam i mislila.
Ne, još nisam vjerovala da se tu nalazim. Zarobljena u vlastitom životu. Zarobljena u nestvarnom svijetu. Zarobljena u umobolnici.
Bilo je kao u nekom hororcu (Vjerujte mi, obožavateljica sam hororaca). Sjela sam na potamnjelu plahtu, slušajući tišinu, koju u tom trenu nisam mogla podnijeti.
Nekad bi mi se desilo da stvarno hoču mira, a ne mogu ga dobiti, ali sad je bilo drugačije. Htjela sam biti sa Selenom i mamom, zabavljati se. Možda bi čak bilo bolje i da sam u ovom trenutku bježala od sjena, nego da sjedim u umobolnici, i čekam što će mi se sljedeće desiti.
Christian?
Oh, da. Christian.
Prije sat vremena nisam ni sanjala da bih ga mogla tu sresti, ali desilo se i to. Bio je u sobi preko puta moje, broj 23.
Imala sam samo dva sata s njim, i to matematiku i biologiju. Nastava još nije počela, ali ne želim ni da počne.
Koji će on vrag tu!?, povikala sam u glavi, bijesna, i drhtući kao malo dijete.
Sunčane zrake udarile su u prozor, i otkrile svo 'bogatstvo' prašine moje sobe.
Udahnula sam, izdahnula, i krenula na raspakivanje kofera.
Trajat će jaaako dugo.

***

Trčala sam hodnikom, tražeći učionicu biologije. Puno sam kasnila, a ovdje se tako nemoguće snalaziti!
Napokon, zamaknula sam za ugao na drugom katu, i vidjela natpis na udaljenim vratima: 'Biologija'
Uzdihana, pokucala sam na vrata, i ušla unutra.
Učionica, i to bijela, s kremastim klupama bila je ispred mene. Učenici su već sjedili na svojim mjestima, i zabilježavali nešto u bilježnice. Par učenika je brbljalo i tipkalo po mobitelu ispod klupa, dok su ostali pažljivo gledali nastavnika. Nastavnik je gledao u mene, što je najgore.
"Dobro došla. Pretpostavljam... Ranabell?"
"Da, Ranabell. Oprostite što kasnim, nisam našla učionicu."
"Nije važno. Sjedite u bilo koju praznu klupu, i zapisujte što govorim", kimnuo mi je.
Zvao se prof. Victor, i bio je strog, ali pravedan. Imao je oko pedesetak godina, što je potvrđivao i njegov izgled.
Sjela sam u zadnju klupu kraj učenice duge crvene kose, bahatog izgleda. Odmjerila me pogledom od glave do pete, i preokrenula očima. Nije mi se sviđala.
Pogledala sam u klupu ispred svoje. Prepoznala sam tamnu kosu Christiana Lukasa koji se okrenuo prema nama.
Zaustavila sam dah, a djevojka pored mene je odmah krenula u napad koketiranja, no on za nju nije mario. Gledao je u mene. Njegove smaragdne oči gledale su u mene, ne u nju. U mene.

***

Zvonilo je, i nabrzinu sam spremila knjige i izašla kroz bijela vrata. Zaustavio me nečiji glas, i okrenula sam se, a iza mene je stajao Christian.
"Ranabell", prošaptao je.
"Kako znaš tko sam ja?", upitala sam ga. "Zašto si tu!? Zašto me pratiš?!", sa svakim pitanjem pojačavala sam ton, i na kraju sam se skoro izderala na njega. Bilo mi ga je žao u jednom trenutku, ali znala sam da moram saznat odgovore.
"Ja sam Christian. Ti si Ro. Ti si izabrana. Pođi sa mnom", uhvatio me je za ruku, i stisnuo. Htjela sam vrisnut od boli, ali zagrizla sam jezik kad sam vidjela 'crvenokosu' kako me iz drugog kraja hodnika gleda stisnutih očiju. Znala sam da se s njom neću baš slagati.
Izašla sam s Christianom kroz ulazna vrata, i pošla za njim. On se kretao prema šumi. Stala sam kad sam primjetila osobu koja nam je išla u susret, dolazeći sa sporednog ulaza škole.
"Dobar dan, Ranabell, jesi li se dobro danas?". Bila je to prof. Diana Lesslen sa svojom plavom kosom dignutom u punđu.
"Dobar dan. Hvala, ja sam dobro.", rekla sam pristojno. Mama me od rođenja učila kako se ponašati pred starijim osobama.
"Nadam se. Ipak ti je ovo prvi dan. Jesi li se raspakirala? Čekaš nekoga ili?", pitala me je, gledajući oko nas da vidi s kim sam došla.
Primjetila sam da Christiana nema. Ali doslovno, nigdje ga nije bilo. Nervozno sam odmahnula glavom prema prof. Diani.
"Ma ne. Idem se malo prošetati, treba mi zraka.", nasmješila sam joj se svojim najuvjerljivijim osmijehom.
Nasmiješila se i ona meni.
"Dobro, kako hoćeš. Ali nemoj se izgubiti. Vrati se za 30-ak minuta, počinje ti 4. sat.", upozorila me je.
"Naravno".
Otišla je brzim korakom do ulaza škole, i škiljeći prema meni, ušla unutra.
Okrenula sam se kako bi vidjela gdje je Christian. Čula sam kako nešto pada iza mene, i okrenula se brzim okretom.
Christian je stajao u polu čučnju na travi, a iznad njega grana na visokom stablu se njihala gore-dolje.
"Ti si stvarno skočio odande? S drveta? Kad, i kako si se popeo uopće?", izbuljila sam oči prema njemu, a on se toplo nasmijao.
"Dođi".
Ušli smo u šumu, a oko nas su padale tople zrake sunca. Gusta stabla su se uzdizala kao kraljevi iznad nas. Na stablima zelenjela se meka mahovina. Iskreno, zrak je bio zelen. Svježina me je uljuljkala, kao u snu.
Bio je vjetrovit dan, ali nisam tu promjenu ni osjećala. Bila sam s Christianom.
Zakrenuli smo iza velikog stabla, kojeg bi ja jako teško primjetila.
Bila sam s Christianom. Sama. U šumi. A ispred nas stajalo je zaleđeno jezero.


***


Jaooo, jako kasnim s nastavkom, i zbilja mi je jako, jako, jako, jako, jako, jako žao!
Nebi se to dogodilo, da nemam testova svaki tjedan, i stalno moram učiti, i nikad nemam vremena da napišem novi nastavak.
Nadam se da mi se to više neće događat, i probat ću pisat malo češće.
Nadam se da ne smetaju neke greškice u poglavlju...
=)
Pozdrav svima

“Molim!? Ti to meni sad govoriš da si opet vidjela one neke pojave, i da si dobila tetovažu koja je nekim čudom sjajila, i da je više nemaš!? “, pitala je moja mama.
Sve sam joj rekla. Sve osim onoga s Christianom. Ne zna za Christiana. Rekla sam joj samo za to da sam ugledala tetovažu, i da je ono, kad sam ostala u bolnici, bilo zato jer su me sjene napale. I škola anđela. Za koju još nisam bila sigurna da postoji...to je uglavnom bila neka moja pretpostavka. Previše izmišljam u zadnje vrijeme, pa se sjetim nekih usranih odgovora, kao što je škola anđela.
Pa koji mi je vrag došao da joj to sve kažem!? Da mi povjeruje!? Nemoguće.

Sjedila sam u zelenoj kuhinji, naslonjena na šank, i gledala mamu koja je zarila glavu u ruke, njihajući je amo-tamo.

“Ro, dosta više svega toga. Ići ćeš u popravnu školu. To nije psihijatrija, nego mjesto gdje ćeš dobiti potrebnu njegu. Biti ćeš tamo dok...pa, dok ti sve te halucinacije ne prestanu.“, digla je glavu, i napravila pokret rukom kao da tjera komarce.
“Zašto? Zašto mi ne vjeruješ? Kćer sam ti. Meni trebaš vjerovati! Meni!“
“Ne mogu. To je sve nenormalno, a nenormalne pojave znak su da imaš halucinacije i da trebaš pomoć. Ideš sutra. Nazvat ću ih danas da im javim. I da...bolnica se zove „Gridllon“, po ravnatelju, g. Gridllonu.“, stala je, okrenutih leđa prema meni. A onda je nestala u drugoj sobi.
“Ne idem!“, viknula sam, ali glas mi je prepukao.
Idem u psihijatrijsku bolnicu. Znala sam to. Moram. Možda sam stvarno halucinirala.

***

“Hej, Sel?“
“Da, ja sam.“, čula sam umorni glas Selene preko telefona.
“Idem u umobolnicu il neš' tak usrano."
Dugo je na drugoj strani mreže vladala tišina, a onda je progovorila.
“Umobolnica? Zajebavaš, il'? De ne padam ti ja na te fore, Ro. Zašto si me budila!?“
“Da ti to kažem. I nije fora, nego stvarno idem tamo.“, rekla sam. A onda sam spustila slušalicu, ne čekajući njezin odgovor.
Suze su mi počele kliziti niz obraze, i pokušavala sam ih obrisati.

***

Ušla sam u auto, i zalupila vratima. Nisam se čak ni oprostila od Selene!
Tražila sam po internetu o toj školi Gridllon i saznala da se nalazi na drugom kraju grada, u nekom naselju iz pradavnog doba. Sva je u ciglama i, što je najgore, u bijeloj boji!
To je jedina zgrada u 250 km. Imati ću cimericu u sobi, ići ću na predavanja svaki dan, i morati ću predati mobitel. Da, ne smije se imati mobitel, ne smije se nikoga zvati. Imamo pravo na samo jedan poziv tjedno, i to 20 minuta.
Jedina riječ za to: "Užas i strava". Ček...to su tri riječi.I ostajem tamo cijelu godinu.I za ljetne praznike smije se ići kući, ali samo na 2 tjedna. Katastrofa!
Auto je bio natrpan mojim koferima. Imala sam 3 velika, i još jedan ruksak, kojeg sam jedva zatvorila.
Jučer sam u sobi izvadila svu odjeću iz ormara, i poslagala u kofere. Nisam ih imala dovoljno, pa mi je mama išla kupiti još jedan.
Da, kad smo već kod mame, upravo je ušla u automobil.

"Ro, volim te. Znaš da samo pokušavam napraviti nešto da ti bude bolje."
"Znam.", uzdahnula sam.
Upalila je automobil. Čekala sam da se zagrije, jer bilo je jako hladno.

Cijeli dio puta razmišljala sam o Christianu. Je li to sve možda bio san? Kakve veze on ima s tim? Škola anđela, je li to ona škola iz pjesme?
Anđel...moja tetovaža. Koju, usput, više nemam. Nestala je. Kako!?
Nisam znala odgovore.

Stigli smo nakon četrdeset minuta vožnje, i netko nam je pokucao na prozor. Bila je to žena srednjih godina, plave kovrčave kose, dignute u bapsku punđu.
Spustila sam prozor.
"Dobar dan. Ja sam prof. Diana Lesslen."
Izašla sam iz automobila, a mama mi je bila za petama.Vukla je moja 3 kofera na stazu.
"Vi ste sigurno gospođa Marie, a ti si sigurno Ranabell?, pružila je ruku prvo mojoj majci, a onda meni.Kimnula sam.
"Dobro, odmah idemo gore. Pričekat ću da se oprostite, a onda, Ranabell, dođi u hodnik. Čekat ću te tamo.".
Još jednom sam kimnula. Brzim koracima otišla je prema velikoj ciglastoj zgradi, i ušla unutra.
Okrenula sam se prema majci. Primjetila sam da je počela plakati.
"Ne, nemoj plakati!", viknula sam i obrisala joj suze rukavom.
"Volim te. Hoćeš li me zvati?", pitala me je, uzimajući moju ruku u svoju, nježno je stiskajući.
"Naravno, ali znaš da imamo samo jedan poziv tjedno."
"Znam.", zagrlila me je. Jednu minutu smo se grlile, a onda se ona polako izvukla i sjela u auto.
"Zbogom Ro. Čut ćemo se uskoro.".
"Zbogom mama. Nazvat ću te."
A onda je automobil krenuo, i mama je nestala iza sljedećeg ugla. Obrisala sam tragove suza, te brzo krenula prema ulazu zgrade jedva vukući teške kofere. Prof. Diana provirila je iza vrata, i pomogla mi, a onda smo zajedno ušle u zgradu.
"Danas nisi jedina koja je došla nova. Imamo još jednog učenika."
Stotinu učenika kretalo se hodnikom. Pokušala sam se pripremiti. Pripremiti na novi pogled Christiana, koji se okretao prema nama. Prema meni. Njegove zelene oči pronašle su moje.


***

Novo, i to nakon duge stanke. Nisam imala vremena da napišem poglavlje,
i sad to nadoknađujem :)
Možda je malčice due, žil' se to meni samo čini?... ;)
Kod mene ništa novo, neuzvraćena ljubav uglavnom, al' bit će bolje. Nadam se. :D
Pozdrav do sljedečeg posta ^^

Buljila sam u dlan. Prelijepa anđeoska krila razvukla su se preko cijelog dlana. Nisam vjerovala očima. Ne, to se ne događa. Ne!
Zgroženo sam udahnula. Nisam primjetila Christiana ispred mene koji se premeškoljio.
Brzo sam spustila dlan, ali primjetio je već. Gledao je u mene s neobičnom smirenosti u očima. Kako može biti tako smiren!? Dovraga, imam anđela na dlanu! Tetovažu koju nisam imala prije par dana!
"O kvragu.", prošaptao je Christian. "Ne ovdje. Ne sada."
Zbunjeno sam gledala u njega. Šta on zna o ovome!?
"Idemo, Ro.", brzo je rekao, uznemireno gledajući oko sebe, ali ostali mirno su prolazili pokraj nas, ne zaostajući.
Christian me je zgrabio za ruke i povukao među gomilu učenika koji su se kretali prema izlazu.
"Kamo idemo!?", pitala sam ga, nadglasavajući ostale učenike.
"Odavde." viknuo je. Mislila sam da ćemo proći kroz velika kremasta vrata, ali naglo smo zakrenuli. Prošli smo neki hodnik, gdje nije bilo nikoga, i opet zakrenuli iza nekog ugla. Činilo se kao da taj dio škole nije odavno korišten.
Odjednom, osjetila sam nešto. Neki čudan osjećaj. Dolazio je iz mog dlana, ali nisam mogla pogledati, jer me je Christian držao za ruku.
Christian me je držao za ruku, napokon sam postala svjesna toga.
Njegova topla koža dodirivala je moju. Prestala sam disati.
A onda sam pala. Zavrtilo mi se u glavi, i vidjela sam Christiana iznad mene kako me zbunjeno gleda. Ne, nisam se onesvjestila, shvatila sam. Christian me je povukao naglo i pala sam.
Nisam se mogla više osramotiti.
Ležala sam na hladnim pločicama, u hladnoj prostoriji. Ogledala sam se, i uvidjela svoj odraz u starom ogledalu. Izgledala sam okej, s obzirom na što sam prošla.
Na ogledalu se nalazio kamenac, i bilo je prastaro. Bilo je dugačko, i protezalo se od stropa do dolje. Zbunila sam se.
Kraj njega nalazio se također stari umivaonik, prljavo bijele boje.
Christian je stajao naslonjen na zid. Izgledao je kao junak iz nekog filma. Onaj čudan osjećaj nije prestajao. I onda sam pogledala u dlan, i blenula.
Anđeoska krila su svjetlila. Al' baš ono blještala. Crte krila izgledala su kao neka mreža, blještave, svjetlucave srebrne boje.
"Osjećaš li išta?", oglasio se Christian. Bio je normalan. Kao da je upitao: "Znaš li onaj zadatak iz matke?"
"Što je to? Zašto mi se ovo dešava?", krenuo je nešto reći. "Ne, čekaj! Ne želim znati! Želim da to nisam ja! Da mi se ovo ne dešava! Zašto ja!?"
"Ti si odabrana. Zauvijek.", prošaptao je.
Digla sam se na noge. Krenula sam prema vratima, i stala okrenutih leđa prema njemu.
"E pa ja to ne želim biti.", tiho sam rekla, i otvorila vrata. Zatvorila sam ih uz veliku buku. Trčala sam, a suze su mi se slijevale niz obraze. Zgrabila sam školsku torbu, koja mi je očito ostala na istom mjestu gdje sam je i ostavila, a to je kraj ormarića.
Rukama sam pokušala obrisati suze, ali bez uspjeha. Izašla sam van na svjež zrak. Pobjegla sam iz škole.

***

Ležala sam u svojoj sobi i slušala muziku. Razmišljala sam o svemu. Tko je Christian, i zašto je došao ovamo?
Naglo sam se ustala i zgrabila papir i kemijsku olovku. Zapisala sam sve što znam, a što mi se čudno dogodilo tijekom cijelog života.

Sjene - vidim ih od 7. godine. Izgledaju kao jato crnih ptica. Ili točnije, kao sjena ptica. Imaju različite oblike koji vijugaju. Dolaze mi nekoliko puta tjedno. Jednom su mi došle dvaput na dan, i to je bio prvi put da mi se to desilo. Napale su me.

San - sanjala sam prelijepu prirodu. I dečka. Koji je isti Christian. Ima tamnu kosu, pune usne, i egzotične crte lica.

Christian - Isti kao dečko iz sna. Sigurna sam da zna sve o tome što mi se događa.

Tetovaža - tetovaža anđeoskih krila preko desnog dlana. Osjetila sam čudan osjećaj, i kada sam pogledala prema dlanu, tetovaža je blještala. Svijetlila je. Čudno.

To je bilo to. Nisam imala više sumnjivih pojava. Zamislila sam se, i otvorila torbu. Ispod teških knjiga pronašla sam onaj zgužvani papir s mojom pjesmom. Prepisala sam pjesmu ispod ovih neobičnih pojava.

Znaš li? Znaš li? Ne znam, ali trebaš znati. Zato znaj.
Tvome srcu ja sam obećan.
Hodat ću polako, kako ne bi pala,
Uhvati moj korak, i nećeš biti sama.
Slijedi do svoje škole trag,
Ako zalutaš, bit će sveg tad.
Odabrana si, ne zaboravi.
Slijedi svoje srce, i ono će te dovest k nama.

Odabrana sam, rekao je Christian. To se slagalo s riječima pjesme.
Mom je srcu obećan? Tko?
Uhvatim korak? Ne razumijem.
Trag...ja imam trag na ruci. Anđeoska krila. Je li to trag?
A onda sam shvatila. Škola anđela.



***

Pisala sam nekih 2 sata. Znam, malo predugo. Ali obavljala sam više poslova istovremeno tako da nisam stigla prije ;)
Hvala svima :D
I odlučila sam ne stavljeti slike, jer svi vi volite zamisliti lik u svojoj mašti =)
Pusaa!

Ušao je u razred tihim korakom. Čuli su se zadivljeni uzdasi iz svih kutova, koji su naravno pripadali djevojkama. Protrljala sam svoje oči da vidim jel' još spavam, ali nisam se probudila. U trenutku kad sam spustila ruke i shvatila da je sve ovo stvarnost – pogledao me je. Jedan njegov pogled koji je govorio sve. Sva lica iz učionice su nestala, i ostala sam sama, s njim.
A onda je čarolija prestala, i pogledao je u nastavnika. Zacrvenila sam se do korijena svoje crne kose, koja je nadam se još bila u dobrom stanju.
"Učenici, ovo je novi učenik. Zove se Christian Lukas. Dolazi iz...Odakle dolaziš?“, zadnju rečenicu pitao je Christiana.
Christian. Njegovo ime. Ime dečka iz sna.
"Hm, dolazim iz Kalifornije.“ Dubok, i istodobno i snažan i nježan glas ispunio je prostoriju. Nisam mogla odvojiti pogled od njega. Dečko iz mog sna je upravo u mom razredu. Dovraga.
Bez ijedne naznake da će se to desiti, glava mi je odjednom bila puna. Al baš puna. Riječi su mi letjele po glavi, i brzo sam otvorila torbu jednim oštrim pokretom ruke, i uzela zgužvani papir koji je virio iz neke knjige.
Cijeli razred je buljio u mene, ali nisam obraćala pažnju. Zapisala sam riječi koje su se napokon uredno složile.
Došaptavanje je prostrujalo cijelim razredom, ali ni tada nisam obraćala pažnju. Pisala sam.
Shvatila sam. Christian Lukas polako se kretao prema meni. Tako graciozno. Osjetila sam uzbuđenje u trbuhu.
Došao je ispred mog stola, i bez riječi pogledao u mene – te predivne smaragdne oči! – te uzeo zgužvani papir.
Buljila sam u njega cijelo vrijeme, pokušavajući se sjetiti dečka iz sna i dečka iz stvarnosti, te ih usporediti. Isti su. Totalno isti. Kako je to moguće!?
On je završio čitanju moje pjesme, i opet me pogledao, ali ovaj put zbunjeno.
"Ti si to napisala?“. OMG, OMG, OMG obratio mi see! Meni! Samo meni! Meni se obratio! Ma dajte, sigurno to sve zamišljam!
Nakašljala sam se. Zašto ova trema ne prestane!? U sebi sam se molila. Ipak je bila stvarnost.
"Hm, da?“, rekla sam. Zašto uvijek moram ispasti najglupavija?
Zabuljila sam se u njega kao tele.Taj predivni osmijeh, te pune usne, ta mekana kosa...
"Ranabell?“
On zna moje ime?
Čekala sam da kaže objašnjenje, ali kada nije ništa rekao, pitala sam ga.
"Znaš mi ime?“, nakrivila sam glavu, čekajući odgovor.
"Ovaj da... ", rekao je. Odugovlačio je. "Ništa.“, dodao je i pobjegao. Samo tako. Pobjegao od mene. Od moje klupe. Nastavnik ga je smjestio u drugu klupu. Ja sam bila na drugom kraju učionice. Kvragu, zašto ja nikad nemam sreće?
Čekala sam da prođe još ostatak napetih 30 minuta.
A onda je zazvonilo i ustala sam da spremim knjige u torbu. Moj papir sa zapisanim riječima strpala sam u najdeblju knjigu u torbi, i krneula prema vratima, ali osjetila sam nečiji dodir na ramenu i shvatila da je to... Lenny.
"Smijem pročitati?“, pitao je.

Lenny je bio od Selene brat. Da, znam da je čudno, ali tako je. Selena je ustvari živjela do 9 godine uvjerena da nema brata, ali onda se on pojavio. Selenin brat blizanac koji je sa 6 nestao od kuće, i jednog običnog dana, kad je imao 9 godina, našao se pred vratima doma. Kako su samo Selenini roditelji bili sretni ne bi mogli ni zamisliti. A tek Selena!
I živcirao me je. Da, totalno mi je hodao po živcima, iritirajući me. Znam da je od moje naj frendice brat, ali mislim hello!? Nek odraste!
"Ne.“, odbrusila sam.
"Ranabell, znaš ti koliko sam se ja mučio za svoju sestru koja je ujedno i tebi najbolja prijateljica? To je nečuveno kako ti nemaš srca!“ , rekao je odmahujući glavom. Digla sam obrve.
"A znaš ti da mene to totalno nije briga? Tko je rekao da moram imat srca?“, pitala sam ga.
"Ma nemoj biti takva. Ro, Ro... Nikad ozbiljna... cc.“
"Pravi mi se javio“, rekla sam, prevrnula očima, i okrenula se prema izlazu, a onda sam osjetila kako me nešto pogodilo u ruku. Nešto ljigavo. Zgroženo sam digla ruku, i pogledala žumanjak koji mi se razmazao po cijelom rukavu, i dlanu. Cerek je odjekivao praznom učionicom. Izašla sam, ne okrećući se.
Prvo sam otrčala u wc kako bih obrisala cijeli rukav. Mrlja se nije mogla oprati, pa sam obukla vestu, koju sam srećom danas ponjela.
Ušla sam kroz vrata kantine i stala u red. Učenici bi uglavnom išli van na ručak, ali vani je bilo prehladno da ja idem, pa sam ostala. Ispred mene stajala je jedna mlađa učenica jarko crvene kose i plavih očiju. Šaptala je nešto prijateljici pored nje. Čula sam ih, iako nisam željela.
"Bože, jesi vidjela kako je predivan? Ti mišići..." rekla je.
"Ne mogu prestat gledat u njega! Tako je jedinstven! Jesi čula što se dogodilo na satu povijesti? Prišao je onoj djevojci koja ide u 3. razred. Znaš onu crne kose?".
Već su ogovaranja počela. Uzdahnula sam, i s "ups" u sebi, shvatila da su me čule. Polako su se okrenule i zagledale u mene, kao da su vidjele duha. Pravila sam se da ih ne vidim i pogledala u desno.
Kao da mi je neki magnet privukao oči u tom smjeru, vidjela sam ga kako pije kavu i jede komad pizze.
I nije baš neka kombinacija? Kava i pizza?, pomislila sam u sebi.
Stigla sam na red i uzela sok od borovnice, i još par stvarčica koje nisu nešto važne u prehrani, ali bolje išta nego ništa.
Okrugli stolovi bili su svagdje oko mene, uglavnom prazni jer su svi bili vani.
Sjela sam sa prazan stol, i pokušala se ne osjećati osamljeno.




Trčala sam među gužvom, tražeći Christiana. Znam da je bilo nepromišljeno, ali htjela sam čuti istinu. Kako zna moje ime!? Tko je on uopće!?
Trčala sam, očima gledajući sve oko sebe. A onda...tras. Zabila sam se u nekoga, i pala točno na dupe. I onda kažu kako sam pametna...
"Oprosti, nisam htjeo...“, užurban glas govorio je meni. Otvorila sam oči, i pogledala ga. On, naravno.
Ja o vuku, a vuk se zabio u mene. Predivno.
Nisam ništa rekla, ali sam prihvatila ruku koju mi je pružio. Podigao me na noge, ali ja sam svakog trena osjećala kao da ću pasti opet.
"Jesi okej?“
Pitaj ga! Pitaj ga! Koja je istina o svemu!?
"Da, dobro sam. Ima li kakvih posljedica kod tebe?“, OMG kako sam glupa! Kakvo je to pitanje!?
"Ne, i ja sam okej. Hočeš žvaku?“, nasmijao se.
Pitaj, pitaj, pitaj, pitaj...
"Da, hvala...“, rekla sam. Iz džepa izvadio je već otvoreni paket žvaka i pružio mi jednu. Pružila sam dlan. A onda sam uočila zelenu tetovažu koja mi se rastegla preko cijelog dlana. Tetovaža krila. Anđeoskih krila.


***

Oprostite što nisam prije napisala nastavak, ali nisam imala internet par dana.
Kod mene ništa novo, čitam knjiga i knjiga... Samo mislim koja mi je sljedeća ;)
U školi par dobrih ocjena, ali to je tek početak. Sad kad nas počnu maltretirat s testovima... -.-
Htjela sam vas pitat biste li htjeli da u box stavim slike od Ro, i ostalih likova? Ja ne bi, jer želim da vi taj lik zamislite kako vi želite, a ne da ja stavim sliku tog lika i onda bude potpuno drugačije od vaše mašte. =)
Vi odlučite, pa ću vidjeti.
Čujemo se

Nisam gledala. Nisam osjećala. Nisam znala. Samo sam lebdjela. Zrak je bio predivan. Presladak. Kao kad dođete u svoj dom i osjetite miris kolača, miris topline, miris udobnosti. Kada se osjećate sigurno. Tako sam se osjećala. Sigurno. Da, sigurno. Nikad prije nisam znala za taj osjećaj, jer se, iskreno rečeno, nikad nisam osjećala sigurno. Uvijek kada bih došla kući zatekla bih pustoš. Mama bi radila dokasna na poslu, a tata me je napustio kada sam imala dvije godine. Nisam ga čula već odavno. Rijetko bi zvao. Kuća je bila prazna po cijeli dan, i onda bi se zaključala u svoju sobu, uplašena da će me sjene opet pronaći. Znala bih da hoće, iako tada nisam bila svjesna. Bojala bih se, i od tog silnog straha uvukla bih se pod topli ljubičasti pokrivač, i smirivala si maštu, koja bi me uvijek preplašila.
Ali, sada je bilo drugačije. Osjećala sam se kao kod kuće, koju nikada nisam imala. Sada sam se osjećala kao da napokon pripadam ovom svijetu. Kao da više nisam uljez.
Ležala sam na mekanoj, vlažnoj paprati. Oko mene sve je bilo tiho. Uspaničeno sam se digla i počela ogledavati. Visoka, debela stabla uzdizala su se u visine. Podigla sam pogled da dokučim dokle sežu. Daleko iznad mene, nebo je bilo tamno plave boje. Zalazeće sunce zalazilo je iznad velikih gorja, i činilo jednistvenu sliku. Slabe sunčeve zrake odbijale su se od oblake, i stvorile predivno narančasto nebo. Takav prizor nije se mogao naslikati. Znala sam da se ovo događa jednom u životu. Osvijetljena močvara izgledala je čarobno, kao slika svega što se događa na nebu. Ljubičasti lopoči dodatno su osavršili taj prizor, a slatke kreketave žabice skočile su u vodu uz tihi pljus. Polako sam došla do početka močvare, i sa zadivljujućim uzdahom promatrala kako mi jedna žabica skače na dlan. Zakreketala je i pogledala me. U tom njezinom sjaju u očima, shvatila sam da se ona cijeli život osjeća sigurnom. Močvara je njezin dom. Iz moje ruke skočila je nazad u vodu. Sunce je zašlo.
Čulo se šuštanje. Naglo sam se okrenula i pogledala u prostor gdje sam čula zvukove. A onda je osoba izašla iz grmlja. Svjetlost me zasljepila na jedan trenutak, ali na drugi sve sam vidjela. Prekrasan muškarac, ili dečko (činio mi se mlađi, kao da ima oko 18-ak godina), izašao je, zapličući se od grmlje. Imao je tamnu kosu, uz savršene crte lice. Egzotične. Ružičaste pune usne, naglo su se otvorile i udahnule zrak. Odjednom sam imala silnu potrebu da ga zagrlim. Na sebi je imao samo hlače, ali svejedno činilo se kao da mu ništa drugo ni ne treba. Kao da je to bio komplet, ali ne potpun. Još nešto mu je nedostajalo, ali kada zausti, ali nisam ga čula. U tom trenutku sam se sam ga gledala mislila sam da ne može biti savršeniji. Kao da lebdi iznad zemlje, krenuo je prema meni. Mjesec se već uzdigao na tamno nebo, i osvijetlilo ga. Otvorio je usta da nešto zausti, ali nisam ga čula. U tom trenu sam se onesvjestila.

Odjednom, shvatila sam da sam budna. Pokretom ruke tražila sam nešto na šta bi se mogla osloniti i udarila laktom u debelo drvo. Zastenjala sam. Au, to boli. Odjednom cijela mi je zbrka nastala u glavi. Kvragu, gdje sam ja to!? Pokušala sam se pridići, ali zavrtjelo mi se u glavi. Pokušala sam svojim izvanrednim ( fantaziram) njuhom odgonetnuti prostoriju gdje sam se nalazila. Miris nečega odvratnog došao je do mene, i namreškala sam nos. Činilo mi se kao da sam...u bolnici. Ne bi me čudilo ni da jesam. A onda sam otvorila oči.
Da, kao što sam i mislila, nalazila sam se u bolničkoj sobi u bolničkom krevetu. Bijela. Bijela boja bila je posvuda. Osjećala sam gadljivost prema bijeloj boji. Tako dosadnooo! Bijeli krevet, bijeli pokrivač, bijela plahta, bijeli ormarić pokraj kreveta, bijela vaza na njemu, bijeli pod, bijeli zidovi, bijeli prozori, bijele zavjese... teško sam uzdahnula. Nije lako osjećat se k'o u zatvoru. Sada kao da sam znala kako je tamo. Na bijelom ormariću pokraj kreveta nije se nalazilo ništa. Al' baš ništa. Otvorila sam ladicu i shvatila kako unutra stoje maramice, moje mp3 slušalice (izgleda da su dobro mislili o tome hoće li mi bit dosadno), čips s paprikom, i neka potrebna odjeća. Sigurno me nisu pripremili da dugo ostanem ovdje.
Pokušala sam se prisjetiti prošle noći, i onog sna. Sjećam se da je Selena otišla u zelenom autu, i da sam ja zaokrenula drugim putićem gdje nikoga nije bilo. Sječam se da se ulična svjetiljka odjednom ugasila, i da su tamne sjene nagrnule na mene. Sječam se da sam bježala, i da sam se spotakla nakamen. A ostalog se ne sjećam. Jedino san. Sna sam se sjećala, i svih pojedinosti. Sjećala sam se da sam se tada osjećala sigurno, kao nikada do tad. I onog dečka, koji mi je pokušao nešto reći. Zašto sam se onesvjestila!?
Zavalila sam glavu natrag na jastuk. Čulo se kucanje na vratima.
„Da?“, zvučala sam premoreno i tiho.
„ Ja sam“. Nasmiješila sam se prepoznavši glas. Crvena glava provirila je iza vrata, kao da se boji. Selena je polako ušla, držeći nekoga za ruke. Ryan, shvatila sam. Postalo mi je nelagodno, jer nisam htjela da me vidi u bolničkom krevetu. Na sebi sam još imala odjeću od prošle noći. Digla sam se u sjedeći položaj, pokušavajući rukama što više zagladiti kosu, da ne izgledam k'o vještica. Nisam bila ni daleko od toga, jer imala sam crnu kosu, i prikazivale su mi se čudne sjene, tako da su me i mogli proglasiti vješticom.
Ryan mi je pružio ruku, nasmiješivši mi se. Dečko je bio totalno sladak. Plava kosa u sitnim kovrčama padala mu je do pola lica, a njegove zelene oči su se stidljivo skrivale.Shvatila sam da buljim u njega k'o tele, i odmaknula sam pogled prema dolje, no nisam mogla da sakrijem crvene obraze. Nakašljao se. Pogledala sam prema njemu,
i skužila da još drži ruku. Primila sam je, i pozdravila ga.
"Oprosti, u glavi mi je još zbrka, tako da nisam mogla –...“, zbunila sam se i shvatila da nemam pojma šta sam htjela reći.
"Shvaćam te“
Selena se nakašljala.+
„Hej Sel! Jesi dobro?“, pogledala sam u nju sa osmijehom i zagrlila ju.
"Mislila sam da ja to trebam tebe pitat. Sretan ti povratak među žive!“, nasmijala se i uzvratila mi čvrst zagljaj.
"Hvala.“
Sjela je na moj krevet, kraj mojih nogu. Ryan je još stajao.
"Ne pitaš se što se dogodilo. Kako to?“, pitala je.
"Ne znam. Jednostavno ne želim ni znati. Okej, a sad : Što se dogodilo?“
Izgledala je nesigurno. „Auto te zgazio.“, rekla je jednostavno.
"Auto me što!?“, nisam mogla vjerovat. Ali sjene!? Zar nisu one krive!? I kako me auto mogao zgaziti!? Tamo nije bilo ni žive duše!
"Auto te zgazio. Nazvala sam te sat i po poslije nego što sam došla kući. Javila mi se tvoja mama, koja je spavala, i probudila sam ju, ali nije me bilo briga. Tražila sam tebe, jer sam ti htjela reći kako sutra, tj. danas imamo poseban program pod matkom, i da ne zaboraviš ponjet potreban pribor. Rekla je da te ide zvat, i nakon što se vratila rekla je kako nisi u krevetu. Zabrinula sam se za tebe i ošla te tražiti. Našla sam te uz cestu, na podu. Nisi bila ozlijeđena, samo si na ruci imala čudan trag. Na desnom dlanu. I bila si puna nekog trunja, i lišća. Paprati, koliko sam shvatila. Začudila sam se. A onda sam nazvala hitnu da dođe po tebe, i ona te odvezla ovdje.“, slegnula je ramenima kao da se to podrazumijeva.
"Rekla si da sam bila puna trunja i lišća kad si me našla...?“, polako sam je upitala.
"Da, kosa ti je bila puna nekog trunja, a na odjeći i oko tebe bilo je lišća paprati. Odakle ti to?“
"Ne znam. Ne sjećam se.“, rekla sam zamišljeno misleći na san. U snu sam se probudila na paprati.
"Pa, kako bilo da bilo, sve će biti okej. Ne brini.“
Potapšala me je po ramenu.
"Hvala, Selena.“. Namrštila se. „Što? Smeta ti kad te zovem punim imenom, a ne nadimkom? Okej, Seljančuro.“, sad sam ja bila ona koja je slegnula ramenima. Zezala sam je.
"Ro! Nisi zanimljiva! Znaš šta sam učinila s onom kapom? Onom sjebanom?“, rekla je napola se smijući.
Odmahnula sam glavom.
"Zapalila je. Izgledala je katastrofa. Bacila sam je u peć kad je više nisam mogla gledat.“, rekla je to tako ravnodušno, i opet slegnula ramenima. Digla je ruku, pregledavajući si svježe nalakirane nokte.
"Luđakinjo.“, prevrnula sam očima.
"Ti si luđakinja!“, viknula je, i gurnula me rukom.
Voljela sam se s njom nadmetat. I zezat. Činilo me sretnom.
A onda su se bijela vrata otvorila, i ušla je sestra. Nosila je tablete u rukama. Shvatila sam da nemam pojma koliko je sati bilo. Pogledala sam na krem sat na zidu. Pa, barem nešto nije bilo bijelo.
Bilo je točno sedam sati navečer. Poželjela sam da Sel i Ryan ostanu tu cijelu noć.
"Kako si mi, mila?", upitala me nježno sestra. Svidjela mi se.
"Dobro, hvala.", odgovorila sam, uzevši čašu mlijeka koju mi je davala.
Mlijeko je bilo osvježavajuće.
"Hočeš još?", pitala me.
"Ne treba, dobro sam."
"Dobro. Slušaj, Ranabell, je li tako?", upitala me da bude sigurna. Kimnula sam joj. "Sutra ujutro ćemo te pustiti kući, pod uvjetom da dođeš prekosutra na kontrolu. Može?"
Tooooooo! Izlazim iz ove bijele prostorije!
A onda sam se snuždila, jer sam shvatila da sutra imam školu. Kvragu. Zakasnit ću na prvi sat, to je barem dobro.


Probudila sam se ujutro, u cik zore. Na kremastom satu pisalo je da je pola sedam. Polako sam se ustala iz kreveta ( ta bijela boja...) i iz ormarića izvadila robu koju mi je mama donjela dan prije. Otišla sam u bijeli wc da se preobučem. Odmah sam i spakirala ostale stvari kojih nisam imala mnogo. Čekala sam Selenu, Ryana i mamu da dođu po mene. Nisu puno kasnili.
"Evo naas!", vikala je mama, brzo otvarajući vrata. Iza nje stajali su Sel i Ryan držeći se za ruke.
"Spremna!", viknula sam. Došla je sestra da nas pozdravi.
"Doviđenja. Hvala vam na njezi.", rekla sam joj i pružila joj ruku.
"Bilo mi je zadovoljstvo". Nasmiješila mi se.
Izašli smo kroz plava vrata (ne bijela!) i došli na topao jesenski zrak. Sel i Ryan su ušli u auto, dok je mama otvarala prtljažnik, i otkrila mi da je odmah ponjela moje knjige za današnji dan. Predivno. Ne vraćam se kući po njih, nego idem pravac gimnazija. Aaaaaaaaaaa!


Ušla sam kroz izlizana vrata u učionicu. Svi su bili na svojim mjestima. Kasnila sam.
Pogledala sam svog prijatelja, Dereka. Nasmiješio mi se svojim kulerskim osmijehom. Uzdahnula sam i sjela pored njega.
"Gdje si ti... -"
"Ne pitaj.", prekinula sam ga. Nisam htjela da zabadaju nos.
Slegnuo je ramenima.
A onda je u razred ušao nastavnik
"Danas nam dolazi novi učenik. Budite dobri prema njemu i pomozite mu da se snađe. Jasno?", viknuo je.
Svi smo mu odgovorili sa složnim "Da".
Vrata su se otvorila i ušao je novi učenik. Dečko tamne kose, punih ružičastih usana, i egzotičnih crta lica. Dečko iz mog sna.

***

Ne znam je li napeto, ali meni je totalno okej :)
Možda je malo bezveze, jer sam radila na brzinu, s obzirom na to da nisam bila kod kuće, nego u gostima.
Vi procjenite :D
I ako je netko za razmjenu linkova, nek mi se javi.
Do sljedećeg posta

Energija nek ti snagu da,
Zrak i voda - dva smjera potpuna.
Dotakni prstom vodu nebesku,
Snaga duha neka te osjeni.

Bila je to još jedna od pjesama koje sam zapisala. Iskreno, dolazile su mi iz duše. Odjednom dobijem inspiraciju, i sve te riječi mi se poslože u glavi, pa ih moram zapisati. Da, znam, zvuči nestvarno.
Čekaj, htjela sam reći "zvuči kao kakica".
Poskočila sam, a onda izdahnula, jer sam shvatila da me to uplašio zvuk mobitela.
-" Halo?"
- " Ranabell? Si ti? Ovdje je katastrofalno usrano! Nema jebenog sniženja! Sve je na 30%, i jedva da sam uspjela naći sniženu kapu koja izgleda kao zgaženi skakavac i da znaš ... "

Prevrnula sam očima. Kraljica šopinga mi je još brbljala na telefon, a ja nisam davala ni glasa.

"Haallo!? Je'l ti mene slušaš uopće!? Kažem da se nađemo na autobusnoj postaji u pola šest i ići ćemo u trgovački centar, koji je nadam se mnogo bolji od ovog sranja!"
"Da, vaše veličanstvo. Nađimo se tamo.", zezala sam se s njom, smijuljeći se u telefon.
"Nemoj ti mene zajebavat, Ro. Nekad znaš stvarno prevršit svaku mjeru. Moram ić, evo brat me štipa - hoće telefon. Aj vidimo se.", rekla je poslala mi pusu preko telefona.
" Vidimo se, Sel.", rekla sam i pritisnula tipku da završim razgovor.

Bacila sam mobitel skroz preko cijele sobe, očekujući da će pasti na udobnu fotelju, ali naravno, pao je iza fotelje na hladne i tvrde pločice.
Uzdahnula sam. Zašto je život tako kompliciran?
Pogledala sam na noćni ormarić ; bilo je pola pet sati poslijepodne. Mislila sam kako nema svrhe da se još počnem oblačiti za trgovački centar, pa sam se izvalila na krevet, čekajući.
A onda sam ih opet vidjela. Tamni oblici su šuštali u kutu moje sobe. Skočila sam ispod plahte, misleći kako mi se pričinjava. Ali nije mi se pričinjavalo. Dovraga.
Par, recimo to tako, sjenki se približavalo prema meni, a zatim sam čula vrisak. Pogledala sam oko sebe, uzdihana, i shvatila da je bio moj. Sjenke su nestale.
Događalo mi se to svakog tjedna po dva ili tri puta. Sjenke su mi se pričinjavale, ili ti neki tamni oblici, koji su izgledali kao nepravilni krugovi, krila, ili obična tamna magla. A onda uvijek nasrnu na mene, premda sam shvatila da ih ne mogu dodirnuti.
Provirila sam još jednom ispod plahte da vidim jesu li stvarno nestali.
Tanki, bijeli materijal hladio mi je tijelo, koje je drhtalo. Pokušala sam se smiriti.
Čula sam kucanje na vratima.
"Slobodno", viknula sam, znajući da će ionako ući bez mog dozvoljenja.
Mama je polako provirila kroz vrata, gledajući me uznemireno.
"Što se tu dogodilo!?"
Pogledala je u mene nakrivljujući glavu, te pohitala prema meni.
Sjela je uz mene, i zagrlila me.
"Opet dolaze, zar ne?"
Kimnula sam glavom. Znala je.
"Slušaj, zlato, razmišljala sam -..."
"NE! Nisam luda, i neću ići u ludnicu! I točka! Nisam luda! Stvarno ih vidim! Nećeš me poslati u umobolnicu! Ili u popravnu školu, što god! Nećeš!"
Uzdahnula je. "Dobro. Ali mislim da ti je stvarno potreban psihijatar."
Suzila sam oči, i prevrnula očima. Ne vjeruje mi. Nisam ni mislila da hoće.
Digla se sa kreveta, i izašla kroz vrata. Digla sam i zatvorila sam ih do kraja. Dobro, ne baš zatvorila , nego zalupila jako. Znala sam da se stresla cijela kuća, ali nije me bilo briga. Bijesno sam skočila na krevet, pritom obgrlivši noge. Sjene sam vidjela od devete godine, i otad me majka pokušala nagovoriti da odem psihijatru, koji bi me sigurno poslao u umobolnicu, misleći da imam halucinacije.
Htjela sam se osloboditi ovog.
Sat na jarko crvenom ormariću javio se da je pet sati. Morala sam se obući, i naći sa Selenom.
Otvorila sam svoj ormar, koji sam kao mala obožavala lijepiti svakakvim sličicama, tako da su mi ostale mrlje koje se nisu dale oprat. Zatvorila sam oči, želeći da nestanem. Da poletim na krilima... Da udišem zrak na visinama kao ptica...
A onda sam se vratila u stvarnost, na brzinu vadeći iz ormara sivu tuniku i crne tajice.
Potražila sam svoj novčanik, kojeg sam uvijek negdje gubila. Ali sada sam se sjećala gdje je. Sagnula sam se, i pogledala ispod kreveta. Prašina je poletjela, poput prozirne magle, i natjerala me da kihnem. Bila sam alergična. A nikad nisam se trudjela da to spriječim, kao što bi bilo naprimjer da usisam prašinu.
Naravno, novčanik je bio pun prašine. Puhnula sam u njega, i prašina se razletjela, padajući na pod. Opet sam kihnula. Strpala sam ga u sivu torbu sa uzorkom. Potrčala sam stepenicama, vikajući mami da idem u shopping. Čula me je. Sa vješalice sam zgrabila kaput. Imao je boju leda, skoro prozirnu.
Šta ja to blebetam!? Kaput proziran!? Ok, šiznula sam.
Otvorila sam vrata, i udahnula svjež jesenski zrak.
Autobusna postaja bila je ulicu dalje. Potrčala sam, uživajući. Kao mala, mama me je bila upisala na ženski nogomet, misleći kako će me to dovoljno odvratiti od "halucinacija". Ali nije pomoglo. Još sam ih vidjela.
Stigla sam do autobusne postaje, gledajući gdje je Sel. Zamislila sam se, i shvatila da mi je neka sjena prekrila lice. Vrisnula sam. Ne valjda opet!
Ali nije to bila "sjena". To je bila Selena, moja najdraža frendica. Zaklonila mi je sunce sa lica. A onda sam se zablenula u nju, kao da je prvi put vidim.
"Što!? Pa samo sam se obojala! Sviđa ti se?" , ciknula je sretno i okrenula se oko svoje osi, kao da mi pokazuje neku svoju kreaciju.
"Nisi se samo obojala! Jesi li ti normalna!?", viknula sam, razrogačenih očiju.
"Pa dobro... malo sam i škare uključila" , rekla je i pogledavši me nevino poput djeteta.
Gledala sam prema njoj.
"Ma ne izgleda baš tako usrano!", viknula je.
Umjesto njezine duge, plave kose u kovrčama, sada je imala kratku, do ramena. Pošizila sam. A onda sam sa gađenjem pogledala crvenu boju u koju se obojala.
Pa dobro...nije izgledala baš tako loše.
A onda sam se nasmijala. Laknulo joj je.
"I? Šta misliš?", nasmiješila se, kao manekenka na reklami.
"Lijepo ti stoji"
"Ma daj! Tvoja je lijepša! I sama to znaš!", namršteno je rekla i u svoju ruku uzela moju crnu kosu, koja mi je valovima padala do struka.
"Ne zezaj me, Gđo. Ridellsten.".
Prevrnula je očima.
Autobus je stigao i ušle smo unutra, dajući pritom voznu kartu koju smo kupile. Kvragu, bila je skupa.
Sjele smo na najudaljenija mjesta, a onda sam se zgadila kad je iz torbe izvadila tamno zelenu kapu. Da, stvarno je izgledala poput zgaženog skakavca.
"Sel, jesi li ti sigurna da je dobra? To jest, okej? Onak...je'l ti se sviđa?"
"Ne, dovraga, zagorčala mi je cijeli život. Zbilja izgleda sjebano."
"Da, stvarno izgleda k'o kakica."
"Ma daj, Ro! Možeš ti smislit nešto bolje od "kakica". Daj se nauči psovat kako treba!"
"A-a", odmahnula sam glavom. "Nećeš me nagovoriti na to."
" Uvijek si tvrdoglava. Bila i ostala." , rekla je i teško uzdahnula kao da je kraj svijeta i govori " Ovo je posljednji zbogom sa svijetom."
Prevrnula sam očima. Dramatizira.
Stigle smo pred shopping centar. Sel me je povukla za rukav prema naprijed.
Ušle smo unutra. Stotine trgovina oko nas se nizalo, i nismo znale odakle početi.
"Što si trebaš kupiti?" , pitala me, misleći kako ću kao i uvijek reći :"Ništa", ali moj odgovor ju je iznenadio.
"Hmm... trapke, tri majice, po mogućnosti u bojama, i možda koju crnu, torbu jer ova mi je već totalno friknula, i dobre nikeice."
"Pa onda pravac New Yorker.", rekla je u shopping groznici, i povukla me u trgovinu nama s desna.
Razgledale smo cijelu trgovinu uzduž i poprijeko, ali nisam našla ništa što mi se sviđa. Čekala sam ispred kabine Sel koja si je u ruku potrpala četiri haljine, dvije majice, i dvoje trapka koje treba isprobati.
Na kraju, pri izlasku iz New Yorkera, u ruci je držala dvije vrećice.
Da, totalna kraljica shoppinga.


Izašla sam van, a vjetar mi je šibao lice. Bilo je već 10 navečer, a Sel je zaostala za mnom. A onda je i ona izašla.
"Pa nisi si puno toga ni kupila". Sumnjičavo je pogledala u moje tri vrećice, pa pritom u svojih devet.
"Kupila sam sve što mi treba."
"Okej... ", odvlačila je.
"Reci što je. Nemoj mi sada da tu odvlačiš sat vremena.". Pogledala sam u nju.
"Po mene će doći Ryan, tako da nemaš s kim ići kući."
Ryan je bio njezin dečko...već dva tjedna.
"Ma ne brini za mene, snaći ću se". Ohrabrila sam je jednim smiješkom.
"Sigurno?"
"Sigurno", potvrdila sam.
Zeleni auto joj je zatrubio, i ona je uletjela u njega. A onda su svjetla nestala iza ugla. Uzdahnula sam, polako krećući se prema kući. Trebalo mi je pola sata.
Bio je mrkli mrak, a svijetla su jedva treperila. Hladnoća mi je došla do kože, i protrnula sam.
A onda sam zastala, ošamućena.
Ne. Nije moguće. Pa bile su već danas!
Tamne sjene, jedva vidljive u noći su se obrušile prema meni. Okrenula sam se i počela bježati, a onda sam osjetila hladnoću oko tijela. Smrzavala sam se. Bilo ih je mnogo, a nisam im uspijevala izmaći. Prestizale su me, jedna sjena po jedna.
A onda mi se pred očima zamračilo.


***

Ovo je novi blog gdje ću pisati priču
Obožavam pisanje, tako da sam odlučila pisati na novom blogu. Odjenom sam dobila inspiraciju
Komentirajte mi priču, te djelite savjete
Čitat ću vas, ali javljajte mi da imate novo, jer stvarno neću ja sad ići po vašim blogovima i gledati tko ima novo, a tko ne...
Do sljedečeg posta